Početna stranica Portala pravosuđa BiH


Centar za sudsku dokumentaciju

M.I. protiv Bosne i Hercegovine

30.01.2019.

Evropski sud za ljudska prava je 29. januara 2019. godine objavio odluku u predmetu M.I. protiv Bosne i Hercegovine. Aplikacija je proglašena neprihvatljivom, jer aplikant nije dokazao da bi u slučaju izručenja u Rusku Federaciju bio podvrgnut tretmanu suprotnom čl. 3. Evropske konvencije.

Aplikant se žalio na osnovu člana 3. Konvencije da će, ako bude izručen Rusiji, biti pritvoren, mučen ili ubijen zbog prirode optužbi protiv njega i prethodnog zlostavljanja njega i članova njegove porodice. On se takođe pozvao na član 2. Konvencije, imajući u vidu "indikacije i pokušaje da se ponovo uvede smrtna kazna, posebno u kontekstu lica koja su na kraju optužena za terorizam". Konačno, aplikant se žalio na osnovu člana 13. Konvencije da domaći sudovi nisu dovoljno cijenili njegove žalbene navode uložene prema članovima 2. i 3. Konvencije, da mu je uskraćen pristup postupku azila prilikom ulaska u Bosnu i Hercegovinu i tokom postupka izručenja i da on nije imao pristup pravnom lijeku s automatskim suspenzivnim učinkom u odnosu na njegove zahtjeve prema tim članovima.

U odluci se između ostalog navodi da sama mogućnost nehumanog tretmana u okolnostima sličnim okolnostima aplikanta, sama po sebi nije dovoljna da dovede do kršenja člana 3. Sud je takođe cijenio garancije koje je dao Ured generalnog tužioca Ruske Federacije, te nije našao osnova za sumnju da se iste neće ispoštovati. Sud pridaje važnost činjenici da se predmet odnosi na izručenje državi potpisnici Konvencije koja se obavezala da će osigurati osnovna prava zajamčena ovom odredbom, te bi se zahtjevi u vezi sa određenim predstojećim kršenjima garancija iz Konvencije mogli riješiti žalbom protiv nje. Što se tiče žalbenih navoda aplikanta koji se odnose na član 2. Konvencije, Sud primjećuje da je Ustavni sud Ruske Federacije 2009. nametnuo neograničeni moratorijum na smrtnu kaznu u Rusiji i da aplikantova osporavanja o suprotnom ostaju nepotkrijepljena. Prema tome, žalbeni navodi su očigledno neosnovani i moraju biti odbačeni u skladu sa članom 35. stav 3 (a) i 4. Konvencije.

Nadalje, u odnosu na aplikantove žalbe po članu 13. u vezi sa čl. 2. i 3. Konvencije, Sud podsjeća da se član 13. ne može razumno tumačiti tako da zahtijeva u domaćem pravu postojanje pravnog lijeka u odnosu na svaku pretpostavljenu pritužbu za kršenje Konvencije koju pojedinac može imati, bez obzira na to koliko bi njegov žalbeni navod mogao biti neosnovan: ta pritužba mora biti argumentovana u smislu Konvencije. Sud je zaključio da su sve tvrdnje aplikanta o materijalnom kršenju čl. 2. i 3. Konvencije očigledno neosnovane. Odbijanje žalbi kao "očigledno neosnovanih" znači da "ne postoji čak ni prima facie predmet protiv tužene države". Sud stoga smatra da u okolnostima ovog predmeta, aplikant nema nikakav uvjerljiv žalbeni navod u smislu Konvencije, te se član 13. ne može primijeniti. Slijedi da su ove žalbe nespojive ratione materiae sa odredbama Konvencije u smislu člana 35. stav 3. i stoga moraju biti odbačene u skladu sa članom 35. stav 4. Konvencije.

Odluku na engleskom jeziku možete preuzeti putem HUDOC baze, broj predmeta 47679/17, dok se njen prevod može preuzeti na stranici Ureda zastupnika Vijeća ministara Bosne i Hercegovine pred Evropskim sudom za ljudska prava.


 


Vijest je izvorno napisana na jeziku: Bosanskom

Povratak na vrh

Prateće fotografije

EVROPSKI-SUD.jpg