ZATEZNA KAMATA NA PRAVIČNU NOVČANU NAKNADU NEMATERIJALNE ŠTETE TEČE OD DANA PODNOŠENJA TUŽBE. 

Obrazloženje:
Dugo vremena sudska praksa je o zateznoj kamati na nematerijlnu štetu odlučivala u okviru načelnog stajališta broj 1/79 zauzetog na XI Zajedničkoj sjednici bivšeg Saveznog suda, bivši republičkih i pokrajinskih vrhovnih sudova i Vrhovnog vojnog suda od 25.01.1979. godine prema kojem je zatezna kamata na novčanu tražbinu naknade nematerijalne štete tekla od trenutka nastanka štete. Međutim, kada je u 1985. godini novelirana odredba člana 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (ZOO) i zakonska zatezna kamata povišena sa stope koja se plaćala na štedne uloge po viđenju (u praksi 7,5%) na stopu koja se plaćala na nenamjenski vezane štedne uloge na više od jedne godine (dakle, u praksi na stopu od 56 do 76% u ovisnosti od pojedinih vremenskih razdoblja), to je zahtjevalo ponovno proučavanje problema zatezne kamate na nematerijalnu štetu.

Pri razmatranju ovog pitanja mora se poći od općeg načela propisanog u odredbi člana 186. ZOO po kojem se potraživanje naknade štete smatra dospjelim od trenutka nastanka štete. To znači da je tim trenutkom štetnik u obavezi naknaditi štetu oštećenom.

Kod razmatranja ovog pitanja treba imati u vidu da je zatezna kamata u suštini naknada – po nekima „naknada štete“ za zakašnjenje u ispunjavanju nastale obveze, dakle, objektivna posljedica zakašnjenja, zbog čega ne treba istraživati krivnju za zakašnjenje. Pri tome oštećenik nije dužan dokazivati da je zbog neblagovremenog plaćanja pretrpio neku štetu.

Materijalna šteta nastala oštećenjem stvari nadoknađuje se u pravilu u novčanom iznosu i oštećenik ima pravo tražiti tu novčanu naknadu, a rijetko i izuzetno se nadoknađuje šteta naturalnom reparacijom oštećene stvari.
Institut zateznih kamata kao novčana naknada, primjenjuje se kod svih vidova imovinske (materijalne) štete u slučajevima kada dužnik padne u zakašnjenje ispunjenja svoje obveze.

Pitanje je, međutim, kada učinitelj štete pada u zakašnjenje (docnju) – da li je to trenutak nastanka štete, kada ga oštećenik pozove (opomene) da mu plati štetu ili kada oštećenik podnese sudu tužbu ili pak kada sud donese prvostupanjsku presudu kojom odlučuje o naknadi štete.

Rješenje ovoga pitanja je ujedno i rješenje pitanja od kada teče obveza plaćanja zateznih kamata na tražbine koje nastanu kao posljedica pričinjene štete koja se ne mora sastojati u gubitku neke novčane sume, već u oštećenju nekog neimovinskog dobra za kojeg se naknada dosuđuje u novcu kao satisfakcija, budući da restitucija uglavnom nije moguća, kao npr. u slučaju smrti rodbinski bliske osobe.

Dugo je u sudskoj praksi vladalo stajalište po kome su sudovi zateznu kamatu dosuđivali tek od donošenja prvostupanjske presude.

Nema nikakve dvojbe da je ovakvo stajalište išlo na štetu oštećenih osoba, a pogodovalo osiguravajućim društvima koja su zbog dugotrajnih postupaka imala interesa ne plaćati na vrijeme dospjele tražbine, već godinama voditi i odugovlačiti parnične postupke, a za to vrijeme koristiti novac koji je trebao biti isplaćen oštećenim osobama. Ovo je važan argument za zauzimanje u sentenci navedenog stajališta. Pri tome je ovaj sud imao u vidu i da odredba članka 186. ZOO ne izdvaja dospjeće i nematerijalne štete, a kamatu je vezao za podnošenje tužbe zbog toga što se podnošenjem tužbe oštećena osoba potpuno opredijelila kako na način tako i visinu novčane naknade kao satisfakcije, pa nema nikakvog opravdanja da joj  od toga momenta ne teku i zatezne kamate.

Zaključak Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda FBiH od 09.04.2003. godine